četvrtak, 9. srpnja 2015.

Marija Braut bila je slobodna, dječje znatiželjna i vječno mlada

Tekst kolege Ratka Mavara o Mariji Braut prenosimo u cijelosti sa web stranice queer.hr

Nekad je bilo jasno: Čovjek koji je uvijek sa sobom nosio fotoaparat je bio fotograf. U najmanju ruku fotoamater. No, danas svi imaju kamere na svojim mobitelima od kojih se ne odvajaju. Jesu li svi oni fotografi? Naravno da ne.
Držim da fotografa ne čini dobra oprema nego „dobro oko“. Pod tim mislim na sposobnost gledanja i primjećivanja. Samo dobri fotografi primjećuju ono pored čega drugi prođu. A oni koji uspiju fotografijom ispričati i priču, prenijeti atmosferu ili svoju impresiju… e oni su vrhunski fotografi.
Takva je bila Marija Braut. Upijala je znanje od još jednog velikana hrvatske fotografije Toše Dabca, izlagala po cijelom svijetu, družila se s umjetnicima svog doba, živjela fotografiju. Ma za takav život moraš biti pomaknut, pomalo dječje znatiželjan, pomalo sposoban uživjeti se u motiv kojeg fotografiraš, biti slobodan. Moraš biti mlad kao što je ona do zadnjeg dana bila mlada. Moraš se diviti svakoj slici.
Neki bi mogli gledajući njene radove površno zaključiti da je bila mračna i sjetna, kakve su i njene slike. Ona jest radila u crnobijeloj tehnici, motivi joj jesu statični, a kompozicija teška, no ja ne bih nazvao „noir“ nego „romantique“. Nije nikada ušla u kliše dopadnosti umjetno naglašene drame nego je jednostavno hvatala realnost. Naravno, najprije svojim okom, a onda i kamerom. Iz tog primjećivanja i prenošenja impresije mogu naslutiti kako su je jednako privlačili ljudi i gradovi. I sama je rekla: “U osnovi i nema razlike. Jer svako ljudsko lice ima svoj izraz, grad isto tako ima svoj izraz, nešto svoje što pokazuje”.
Tako sam ju nedavno ugledao na Gornjem gradu i nisam joj se javio. Htio sam uhvatiti realnu i romantičnu sliku nje, baš onako kako ona to radi kad ima kameru. Snimio sam je kako korača ulicom. Smjerno. Gradom kojeg je oplemenila svojim fotografijama i svojom pojavom


I zaista im je pristupala jednako: Snimala je prosjake i umjetnike kao što je snimala i stare kućice i velebne zgrade. Realistično i romantično. S odmakom nepristranog promatrača ali istodobno s blagom simpatijom i poštovanjem. Snimajući smeće na njujorškim ulicama ili ratom razoreni Dubrovnik, ona je samo gledala, primjećivala i prenosila. Na vrhunski način. Na svoj način.
Fotoaparat je toliko bio njeno još jedno osjetilo da je najviše patila kad ga zbog bolesti jedno vrijeme nije mogla nositi: “Svaki dan nešto vidim. Vidim, ali u zadnje vrijeme i nemam baš uvijek kameru u ruci. Pa mi je žao. Koliko sam snimaka već napravila ovako bez kamere!”
Tako sam ju nedavno ugledao na Gornjem gradu i nisam joj se javio. Htio sam uhvatiti realnu i romantičnu sliku nje, baš onako kako ona to radi kad ima kameru. Snimio sam je kako korača ulicom. Smjerno. Gradom kojeg je oplemenila svojim fotografijama i svojom pojavom.



Nema komentara:

Objavi komentar