petak, 12. veljače 2016.

Čorićevo "Van škvare" u FK Split

„Van škvare“ nije izložba koja ostavlja osobit dojam ali svakako je zanimljiva. Makaranin Tonči Čorić je zabilježio i naglasio u okviru (  kadru ) kolege fotografe i fotoreportere koji svaki na svoj način priča određenu priču. Dobra je namjera da se pokažu ljudi koji su stalno iza fotoaparata i da se o njima nešto kaže tj. da se na određeni način približe javnosti.

Ipak nekako je izostala snaga poruke, većinski prevladava bijelo jer fotografi pišu svjetlom, bez svjetla nema fotografije. Okviri su važan dio fotografija, radi se o pronalasku pravoga kadra u pravo vrijeme što je jedno od najtežih fotografskih zadataka. Mnogi nažalost premalo ili uopće ne razmišljaju o kadriranju...

Ova tematska izložba se bavi istom temom, fotografima amaterima i profesionalcima ali je zapravo toliko različita jer svaki fotograf daje sebe, svoj osobni pečat i stvarno bio bi grijeh da smo svi isti. Toliko različitosti i jest bit svake umjetnosti, zamislite da svi slikaju kao Picaso ili da svi fotografiraju kao Lupino. Imali bi većinom za vidjeti golotinju i portrete jer to je Lupino, to je njegov stil...

Čorićev stil je biti drugačiji od drugih što je svakako vrlo dobro ali ne mogu se oteti dojmu da je izložba samo zadovoljila jer nije dovoljno dočarala bit. Zašto fotografi snimaju i kako, na koji način, svak u svom kadru! Da ali zašto? Kako? Vidljivo je samo tko je iza fotoaparata.
Čorićevim fotografijama fali kontrasta, printevi su u svim mogućim sivim tonovima, a vidljivo služenje programom za obrađivanje fotografija one svakako gube na svojoj vrijednosti. Okvire je mogao postaviti i u prirodnim uvjetima te bi onda radovi imali veći kredibilitet, svaki bi autor bio u prirodnom okruženju i izložba bi sigurno izgledala sasvim drugačije. Okruženje ne bi smetalo naglasku na autore ukoliko bi bila odabrana mala dubinska oštrina tj. najveći otvor blende.

Fotoaparat može kupiti svatko ali ne može svatko biti vrhunski fotograf ili fotoreporter. Što je to što nas čini vrhunskim? Način snimanja, izbor opreme, vrijeme snimanja, toliko je izbora, toliki je beskarajni broj fotografija koje ljudi svakodnevno snimaju ali rijetke su vrhunske!. Najveće pitanje je zašto nešto snimiti, zašto uzeti fotoaparat u ruke? Što nas ili tko nas zove? Bura, jugo, more, brodovi, planine, svemir.....

Rijetki gledaju tko je iza fotoaparata, a to na kraju krajeva i nije toliko bitno, nije krajnji cilj, cilj svega je poruka. Najveći uspjeh svakog fotografa je kad mu fotografija ostaje zapamćena duboko u nečijim mislima zauvijek, do kraja postanka.

Veljko Martinović

( na fotografiji sa izložbe Tončija Čorića majstor fotografije Andro Damjanić )

Nema komentara:

Objavi komentar